Grad Tuge

Dobro došli na drugu stranu.
Želite se vratiti?
Mislim da ne možete.
Kupili ste kartu koja u jednom pravcu vodu gradu tuge.I koračate naprijed prema željezničkoj stanici,kojom ćete stići na svoje prebivalište.Koračate.Vuče vas miris ponora,s kojim ste već dobro upoznati.Primorani koračati želite se vratiti nazad,i da se vratite onom vremenu kada je sve bilo super i bez ijedne brige u zdravom razumu.Otežaninm korakom želiš ući u srž zbivanja i otkriti tajne ovog univerzuma da li iz znatiželje ili puke besmislenosti već si se pomirio s svojim odlaskom u grad tuge i ukrcavaš se na voz koji te vozi pravo tamo.

Slijedi iskrcavanje,uzimaš svoju torbu sjećanja i ulaziš.
Sve ti je već poznato,znaš ulice,kuće sve izgleda isto ali mračnije dosta mračnije.
Prelaziš most preko rijeke,tmurne,zamućene.
Most se trese.
Star je drveni.Fali mu mnogo dasaka i konopac mu je star i potrgan.
Sve dok se opireš i most se opire.Sve dok bježiš i ne suočavaš se most se ljulja,škripi.
Kad odlučiš prijeći most i ući u grad,na tabli piše baš ono što si i znao;Dobro došli na drugu stranu i,da nema povratka.
Prelaziš i hodaš crtom koju je već neko povukao za tebe.Tada već gubiš sve nade.

Ideš se smjestiti u svoju kuću tuge,staru,drvenu kuću.

Putem susrećeš ljude.Svaki nosi svoju tugu i svačija je kuća sačinjena od njegove tuge.Svačija se kuća može obrušiti na njega poput njegove tuge.Nečija je drvena a nečija kamena utvrda koja ne da pobjeći iz sebe.Pogledi su izbezumljeni ali i znatiželjni vidjeti novog posjetioca.Osjećaš poglede na sebi,poglede ispod oku,u prolazu.

Ulaziš u svoj kućerak.

Paukova mreža se uhvatila svuda po kući.

Rupe su u podu i namještaj je prašnjav i star.

Sjedaš na svoju staru,škripavu stolicu i pokušavaš shvatiti situaciju u kojoj se nalaziš,ali svaki put nešto biva mudrije od tebe.

Odjednom ne osjećaš ništa,niti znaš išta.

Pokušavaš svariti informacije ali sve se odbija od tebe i tvoj mozga.Pokušavaš probiti sfere svog postojanja i riješiti misterije univerzuma.Probadate sve,ubija te,slama i uništava.

Tvoja psiha upravlja tobom i ubrzo shvataš da je sve obmana i jedna velika laž.Svi oni se kriju iza svog očaja.Shvataš da je ti puštaš da živi u tebi ili da ti živiš u njoj.

Laž je tvoja istina.Svako će se na trenutak smilovati nad tobom ali vratit će se svom životu čim ti okrenu leđa.Možeš li ih kriviti?Ne.

Ne možeš upravljati tuđim životom ali možeš svojim.

Možeš birati perspektivu gledanja i dozu boli.

Bol moraš ali dozu bola biraš sam.Hoćeš li pustiti da te uništi i vlada tobom ili ćeš ti vladati njim?

Poznate su ti slike na zidu,pukotine na zidu,svaka moguća daska,i škripavi stari luster.

Odjednom osjećaš se ugodno,vani bez buke i prisustva ljudi i odlučavaš se prepustiti i zaroniti.

Abloggs.